Nela Lazić, SARADNICI

NELA LAZIĆ: Savremene diskusije o klasama-teorijski okvir

U nastavku pročitajte rad na temu Savremene diskusije o klasama – teorijski okvir, autorke Nele Lazić. Koliko je danas klasa i pojam klase živ, da li se može reći da i danas živimo u klasnom društvu i koja je to klasa koja dominira, odnosno predstavlja kičmu i okosnicu današnjeg društvenog uređenja – saznaćete u radu sociološkinje Nele Lazić.

 

Više o Lazić pogledajte klikom na: https://udruzenjesofia.wordpress.com/saradnici/.


Autor: Nela Lazić

Tema: Savremene diskusije o klasama-teorijski okvir

 

Apstrakt: Pojam klasa je i danas vrlo aktuelan. Primjetan jaz između bogatih i siromašnih, jačanje kapitala manjine, sukobi i druge anomije savremenog društva, nameću potrebu da se  osnovni  pojmovi bolje objasne . Klasa kao termin se često upotrebljava u svakodnevnom govoru, smatramo da je bitno definisati pojam klase te približiti savremene sociološke teorije  o klasama. Za razvoj zdravog i zrelog društva , neophodno je poznavati osnovnu strukturu istog.

 

Ključne riječi:  Klasa, sociološka teorija, nejednakost, moć.

Uvod

 

Ovaj rad će se baviti savremenim teorijama društvenih klasa, s aspekta stratifikacije. Slomom socijalizma i komunizma došlo je do prelamanja društva u totalitetu. Promjene  koje su nastale , svakako bude sociološku pažnju. Globalizacija, liberalni kapitalizam, profit, masovne kulture. Definisanjem pojma klase bavili su se mnogi teoretičari. Shodno tome postoje različite definicije i pristupi brojnih teoretičara. Najjednostavnije određenje pojma klase bilo bi da one predstavljaju osnovu za podjelu datog društva i njegovih članova.

Klasa je pojam koji prilikom opisivanja nekog društva označava hijerarhijsku podjelu između pojedinaca i društvenih grupa. Kriteriji za definisanje pomenutog pojma raznoliki su, prije svega geografski položaj datog društva predstavlja jedan od bitnih činioca, ekonomski uslovi, socijalni, kulturni, ključni su za definisanje klasa. U prošlosti se akcenat stavljao na moć i njegovo porijeklo. Pa tako ljudi koji su je posjedovali, pripadali su vladajućoj klasi, a potlačena klasa bila je rezervisana za ljude koji ne posjeduju moć.

Sa razvijanjem civilizacije i podjelom rada, kriterijumi su se produbljivali i mijenjali. Dodatni problem kod određivanja klasa jeste i taj što je veliki dio današnjeg svijeta prihvatio egalitarijanska načela prema kojima su svi ljudi jednaki, tako da formalno, pravno ne bi trebale postojati nikakve klase. Međutim, one postoje i postojale su čak u državama koje su iz ideoloških razlika nastojale izbrisati sve društvene razlike, a i slični su svakako procesi i pojave koje utiču na raslojavanje i transformaciju društva.

U ovom radu pokušaćemo da približimo i objasnimo savremena mišljenja o klasama. Često se postavlja pitanje, koliko su različite društvene klase korisne, ili čak i neophodne? I odgovor je naravno drugačiji za svaku epohu istorije koja se uzme u razmatranje. Nema sumnje da je nekada teritorijalna aristokratija bila neizbježan i neophodan element društva. To je, svejedno, bilo veoma, veoma davno. Nekada se kapitalistička srednja klasa, buržoazija, kako je nazivaju Francuzi, pojavila sa istom neizbježnom nužnošću, borila se protiv teritorijalne aristokratije, skršila njenu političku moć, i postala ekonomski i politički dominirajuća. Ali, otkad klase postoje, nikada društvo nije moglo bez radničke klase. Ime, društveni status te klase se mijenjao; kmet je zamijenio roba, da bi ga odmjenio slobodan radnik – slobodan od kmetstva, ali i takođe slobodan od svih zemaljskih dobara proizvedenih njegovim sopstvenim radom. Ali, jasno je: kakve god promjene da se događaju u gornjim, neproduktivnim redovima društva, društvo ne može živjeti bez klase proizvođača.

 

Društvene versus prirodne nejednakosti

 

Društvena nejednakost svaka je društveno stvorena nejednakost među ljudima. Ona se odnosi na razliku u posjedovanju onoga što društvo smatra vrijednim i poželjnim npr. prestiž, novac, moć i sl. Društvena stratifikacija je specifičan oblik društvene nejednakosti. Ona se tiče postojanja uočljivih društvenih grupa koje su rangirane jedna iznad druge u smislu kakvi su prestiž i bogatstvo. Oni koji pripadaju određenoj grupi ili sloju imat će svijest o zajedničkim interesima i identitetu, imaće sličan životni stil koji će ih u izvjesnom nivou razlikovati od članova drugih društvenih slojeva. (primjer: indijski kastinski sistem- 4 kaste).

Društvena stratifikacija znači hijerarhiju društvenih grupa. Kad neki članovi društva imaju iskustvo sličnih životnih okolnosti i problema koji nisu zajednički svim članovima društva, nastaje subkultura. Članovi društvene grupe,  kojima su zajedničke slične životne prilike i subkultura razviće grupni identitet.

Subkulture društvenih slojeva su naročito izražene kada postoji mala mogućnost prelaska iz jednog sloja u drugi. To kretanje poznato je kao društvena mobilnost– pokretljivost. Razlikujemo zatvorene sisteme (sistemi stratifikacije koji daju malu mogućnost društvene mobilnosti) i otvorene sisteme ( sistemi stratifikacije s relativno visokim nivoom društvene mobilnosti). U zatvorenim sistemima položaj je uvelike propisan (utvrđen rođenjem i mala je mogućnost promjene statusa), te mnoge sisteme stratifikacije prate vjerovanja koja tvrde da društvena stratifikacija ima biološki temelj; najčešće u sistemima rasne stratifikacije ( bijelci mogu tvrditi da su superiorniji crncima i shvaćati to kao temelj svoje dominacije) iz čega zaključujemo da  zapravo biološke razlike nastaju kada ih ljudi definišu kao takve.

klase.jpg

            Funkcionalistička perspektiva društvene nejednakosti

 

Funkcionalizam su utemeljili August Comte i Herbert Spencer, razvio je Emile Durkheim, a usavršio Talcott Parsons. Tokom 40-tih i 50-tih godina prošlog vijeka funkcionalizam je bio dominatna društvena teorija. Funkcionalizam društvo smatra sistemom,  skupom međupovezanih dijelova koji zajedno čine cjelinu. Osnovna jedinica analize je društvo, a njezini dijelovi se primarno shvaćaju kroz njihov odnos prema cjelini (strukturalna, makroperspektiva). Da bi društvo opstalo, potrebno je zadovoljiti funkcionalne preduslove koji se definišu kao osnovne potrebe ili nužni uslov postojanja, pretpostavlja se da institucije poput porodice zadovoljavaju potrebe zajedničke svim društvima. Na primjer, da bi se osiguralo da članovi društva neće izumrijeti, od bitnog je značenja sistem za reprodukciju novih članova i održanje zdravlja postojećih članova društva. FUNKCIJA bilo kojeg društva je njegov prinos u zadovoljavanju funkcionalnih preduslova društvenog sistema. Dijelovi društva funkcionalni su onoliko koliko održavaju sistem i pridonose njegovom  opstanku. Funkcionaliste primarno zanima uloga stratifikacije odnosno njen prilog održavanju dobrobiti društva.

Talcott Parsons –  red, stabilnost i saradnja u društvu temelje se na društvenom konsenzusu (opštem slaganju članova društva koje se tiče onoga što je dobro i vrijedno). Sistemi stratifikacije izvedeni su iz zajedničkih vrijednosti, oni koji su uspješni u smislu drugih vrijednosti bit će rangirani više i vjerovatno je da će dobiti niz nagrada. Smatra se da je stratifikacija neizbježni dio svih ljudskih društava. Svaka klasa treba drugu klasu, jedni će se specijalizirati za upravljanje dok će drugi slijediti njihove upute. Odnos među društvenim grupama je odnos saradnje i međuzavisnosti (odnos uzajamnog davanja i primanja = ODNOS RECIPROČNOSTI) . Tvrdio je da su nejednakosti u moći utemeljene na zajedničkim vrijednostima. Moć je legitimna vlast u smislu da je opšte prihvaćena kao pravedna i primjerena od strane članova društva u cjelini. Oni koji su na vlasti koriste svoju moć da bi slijedili kolektivne ciljeve koji proizlaze iz središnjih vrijednosti sistema.

Socijalna stratifikacija je  nešto neizbježno i funkcionalno za društvo. Ona je neizbježna jer potiče iz zajedničkih vrijednosti koji su nužan dio svih društvenih skupina i ona je funkcionalna, jer služi integraciji raznih skupina u društvo. Nejednakosti u moći i prestižu koriste svim članovima društva jer služe daljnim kolektivnim ciljevima koji se temelje na zajedničkim vrijednostima.

Davis i Moore –  počeli su s opažanjem da stratifikacija postoji u svakom poznatom ljudskom društvu. Tvrdili su da su svi društveni sistemi imaju zajedničke određene funkcionalne preduslove koji moraju biti zadovoljeni, ukoliko društvo želi funkcionisati i opstati. Jedan od tih preduslova je funkcionalna dodjela uloga :

  1. Sve uloge moraju biti popunjene
  2. Popunjene onima koji su najsposobniji izvesti ih
  3. Za to se mora proći nužno školovanje
  4. Uloge se moraju obavljati savjesno

Glavna uloga stratifikacije je spojiti najsposobnije ljude s funkcionalno najvažnijim položajima, a to se postiže tako što dodjelu uloga prate i bogate nagrade. Bitno je da oni koji zauzimaju funkcionalno najvažnije položaje svoje uloge obavljaju marljivo i savjesno. Davis i Moore zaključili su da je društvena  stratifikacija sredstvo pomoću kojeg društva osiguravaju da su na najvažnije položaje savjesno postavljene za to najsposobnije osobe.

KRITIKA Melvin Tumin

Ova shvatanja (Davisa i Moorea) izazvala su znatnu kritiku. Mnoga zanimanja koja nose malo prestiža i ekonomskih nagrada neophodna su za opstanak društva, a nije ni dokazano da je broj sposobnih ljudi (članova) u društvu u toj mjeri ograničen da opravdava izrazito visoke nagrade kakve prima vladajuća klasa.

 

            Perspektiva Nove Desnice

 

Nova desnica svoje teorije temelji na liberalizmu 19. vijeka. Tržišne sile podstiču takmičenje, koje stimuliše inovacije i učinkovitost. Da bi opstali, proizvođači moraju stvarati proizvode koji su jeftiniji ili bolji od proizvoda njihovih konkurenata. Ekonomije slobodnog tržišta temelje se na izborima pojedinaca koje oni obavljaju dok troše svoj novac, prodaju svoj rad ili kupuju rad drugih ljudi i na taj način oni razvijaju individualnu slobodu.

Sociolozi nove desnice smatraju kako pretjerana državna intervencija u ekonomiji može smanjiti ekonomsku učinkovitost i motivaciju ljudi koji se mnogo trude. Može stvoriti nepravdu uzimajući od onih koji su svoje nagrade zaslužili dajući onima koji to nisu. Kako država jača, sloboda pojedinca može biti potisnuta.

Peter Saunders smatra da je moguće zamisliti društvo u kojem su svi položaji jednako nagrađeni, u smislu materijalnih resursa i formalnog statusa. Međutim, takvo društvo imalo bi ozbiljne probleme, neki ljudi ne bi bili sretni što moraju obavljati poslove koji su im zadani, a drugi ne bi uložili napor koji je potreban da se posao obavi kako treba. Prije ili kasnije stvorili bi se uslovi nejednake podjele radnih zadataka, broja radnih sati, te na koncu i same nagrade.

Saunders ne prihvata funkcionalističku tvrdnju da su sistemi stratifikacije utemeljeni na ekonomskim razlikama neizbježni, no slaže se da su oni poželjni. Takođe smatra da kapitalistička društva stvaraju više nejednakosti od socijalističkih.

Smatra da postoje tri tipa jednakosti u društvu:

  1. FORMALNA (PRAVNA) JEDNAKOST– tiče se svih članova društva koji su podčinjeni istim zakonima ili pravilima. Pojedincima se sudi prema onome što čine (npr. krše li zakon i sl.) a ne prema onome ko su;
  2. JEDNAKOST MOGUĆNOSTI– ljudi imaju jednake izglede da postanu nejednaki. Pojedinci se takmiče za uspjeh i oni s više zasluga postižu više. Društvo koje se temelji na ovakvom tipu jednakosti često se naziva meritokratija;
  3. JEDNAKOST ISHODA– ljudi se moraju tretirati različito, društvena pravda je ostvarena, onda kada se ljudima dopusti da zadrže one stvari koje su zaslužili. Djeca roditelja više klase možda zaslužuju biti uspješnija od one iz radničke klase jer imaju veću genetski nasljeđenu sposobnost i jer se više trude na poslu koji obavljaju

klase3.jpg

Gordon  Marshall i Adam Swift KRITIKA NOVE DESNICE

Kritikuju Saundersa, smatraju da uspjeh na poslu isto tako može ovisiti o sreći kao i o vrijednom radu ili ličnim karakteristikama preduzetnika. Kapitalistička društva nisu istinski meritokratska. Ljudi iz radničke klase imaju manje mogućnosti od onih iz viših klasa da dođu na položaj u jednu od viših klasa, čak i kad imaju istu razinu obrazovanja.

 

            Marksistička perspektiva

 

Marksisti stratifikaciju smatraju strukturom koja razdvaja, a ne integriše društvo, oni se fokusiraju na društvene slojeve, a ne na društvenu nejednakost uopšteno.

Prema Marxu:

  • U svim društvima postoje dvije klase: podčinjena i vladajuća
  • Moć vladajuće klase proizlazi iz njenog vlasništva i kontrole nad sredstvima za proizvodnju ( kapital,radna snaga, strojevi…)
  • Vladajuća klasa izrabljuje i tlači podčinjenu klasu
  • Rezultat toga je temeljni sukob interesa između te dvije klase- međuklasni konflikt
  • Razne institucije društva (pravni i politički sistem) produkt su vladajuće klase i služe za zaštitu njenih interesa
  • Tek kad sredstva za proizvodnju budu u zajedničkom vlasništvu nestat će klase i okončat će se izrabljivanje jednih od strane drugih

Marx je vjerovao da se zapadno društvo razvijalo kroz četiri glavne epohe:

  1. Primitivni komunizam (pretpovijesna društva- jedini primjer besklasnog društva)
  2. Antičko društvo- robovlasnici i robovi
  3. Feudalno društvo- feudalci i kmetovi
  4. Kapitalističko društvo- kapitalisti i najamni radnici

Tokom svake od ovih istorijskih  epoha radna snaga dolazila je iz potlačene klase (robovi,kmetovi,najamni radnici) i oni čine većinu stanovništva a vladajuća klasa (robovlasnici, feudalci, kapitalisti) čini manjinu.

KLASE se pojavljuju kad proizvodna sposobnost društva naraste iznad nivoa koji je potreban  za osnovno održanje života (višak dobara- akumulacija ličnog bogatstva). Privatno vlasništvo i akumulacija ličnog bogatsva je temelj za nastanak nepravednog klasnog društva.

Odnos između klasa je odnos  međusobne ovisnosti i sukoba.  Buržoazija i proleterijat ovisni su jedni o drugima, jer najamni radnici moraju prodavati svoju radnu snagu kako bi preživjeli, a kapitalisti su ovisni o njihovom radu jer bez nje ne bi bilo proizvodnje. Vladajuća klasa zarađuje na račun podčinjene klase i stoga među njima postoji sukob interesa. Kapital je u privatnom vlasništvu manjine – kapitalističke klase, a taj kapital je stečen eksploatacijom mase stanovništva – radničke klase. Marx je tvrdio da kapital kao takav ne proizvodi ništa- samo proizvodi bogatstvo. Politička moć proizlazi iz ekonomske moći; politički i pravni sistemi će održavati interese vladajuće klase. Marx je smatrao da je sistem vrijednosti u značajnijoj mjeri oblikovan ekonomskom bazom, te da na taj način vladajuća klasa i u drugim sektorima zadržava svoju dominaciju. Članovi obe klase skloni su prihvatiti postojeće stanje, te se na taj način prikriva činjenično stanje u kojem sukobi i proturječja ostaju neriješeni.

Marx je razlikovao „klasu po sebi“ – skupina čiji članovi imaju isti odnos prema sredstvima za proizvodnju i „ klasu za sebe“ koja nastaje iz klase po sebi kad njeni članovi stvore klasnu svijest i klasnu solidarnost. Marx je vjerovao da se uloga srednje klase može zanemariti jer će njeni članovi zbog kapitalističkog sistema i promjena u ekonomiji  s vremenom preći u radničku klasu. Takođe je očekivao da će se radnička klasa kolektivno pobuniti protiv vladajuće klase. Marxove teorije su često kritikovane, jer su se fokusirale samo na ekonomski aspekt društva, a istorija  je pokazala da su Marxove prognoze o polarizaciji društva bile netačne.

 

Weberovska perspektiva

 

Max Weber vjerovao je da društvena stratifikacija proizlazi iz borbe za oskudne resurse u društvu. On je tu borbu shvatao kao nešto što se vodi prvenstveno oko ekonomskih resursa, ali ona takođe,  može uključivati borbu za prestiž i političku moć.

TRŽIŠNA SITUACIJA – poput Marxa, i Weber je klasu shvatao na ekonomski način. Tvrdio je da se klase razvijaju u tržišnim privredama u kojima se pojedinci takmiče za ekonomsku dobit. On je klasu definisao kao grupu pojedinaca koji imaju sličan položaj u tržišnoj privredi i zahvaljujući tome imaju (primaju) slične ekonomske nagrade. Tako je „klasna situacija“ neke osobe zapravo njena „tržišna situacija“; oni koji imaju sličnu klasnu situaciju , takođe imaju i slične životne šanse u životu. Weber je tvrdio da je glavna klasna podjela između onih koji posjeduju proizvodne snage i onih koji ih ne posjeduju. Razlikovao je slijedeće klasne skupine u kapitalističkom društvu:

  1. Vlasnička gornja klasa;
  2. „bijeli ovratnici“ bez vlasništva;
  3. Sitna buržoazija;
  4. Manuelna radnička klasa;

Za formiranje klasa bitni su i drugi faktori osim vlasništva i nevlasništva. Time se razilazi od Marxa. Tržišna vrijednost vještina klasa koje nemaju vlasništva i ekonomske razlike koje iz toga proizlaze dovoljne  su da proizvedu različite društvene  klase. Weber nije podržavao Marxovu polarizaciju klasa.  Tvrdio je da pripadnici sitne buržoazije (mali vlasnici) zbog konkurencije od strane velikih kompanija prelaze u „bijele ovratnike“ i kvalifikovane manuelne radnike, te da se zbog toga njihov broj smanjuje. Klasa bijelih ovratnika s razvojem kapitalizma se širi, a ne smanjuje.

Priznavao je da zajednička tržišna situacija može biti temelj za kolektivnu klasnu situaciju, ali je to vidio samo kao mogućnost. Individualni manuelni radnici koji nisu zadovoljni svojom klasnom situacijom mogu reagovati na niz različitih načina (sabotirati rad, protestvovati, štrajkovati i sl.) stoga Weber nije vidio nikakvog razloga za razvijanje zajedničkog identiteta i kolektivnih akcija

Weber odbacuje marksističko shvatanje da politička moć nužno proističe iz ekonomske moći.Klasa je samo jedan od temelja moći u društvu i nije nužno povezana s distribucijom klasnih nejednakosti.

Skupine se stvaraju jer njihovi članovi imaju sličnu statusnu situaciju. Dok klasa upućuje na nejednaku distribuciju ekonomskih nagrada, status upućuje na nejednaku distribuciju „društvene časti“. Statusna grupa se sastoji od pojedinaca koji su nagrađeni sličnom količinom društvene časti i stoga im je zajednička statusna situacija. Za razliku od klasa, članovi statusnih grupa su gotovo uvijek svjesni svoje zajedničke statusne situacije. Oni imaju sličan životni stil, identifikuju se i osjećaju da pripadaju svojoj statusnoj grupi.

Max Weber na primjeru kastinskog sistema opisao društveno zatvaranje. Društveno zatvaranje tiče se isključivanja nekih ljudi iz članstva statusne grupe. U kastinskom sistemu društveno zatvaranje ostvaruje se zabranama,  koje na primjer sprječavaju članove kaste da se vjenčaju izvan svoje kaste.

Klasa i statusne grupe

U mnogim društvima klasa i statusna situacija su usko povezane. Vlasništvo nije uvijek prepoznato kao statusna situacija, ipak oni koji su u istoj klasnoj situaciji ne moraju nužno pripadati istoj statusnoj grupi.

Weberova opažanja o statusnim grupama su važna, jer upozoravaju da u određenim situacijama status, više od klase, čini temelj za oblikovanje društvenih grupa. Primjer su stranke,tj.grupe koje su zaokupljene uticajem na politiku i stvaranje odluka koje su u interesima njihovih pripadnika, jednostavnije- stranke su zaokupljene sticanjem društvene moći. Stranke često, ali ne i nužno, predstavljaju interese klasa ili statusnih grupa. U većini slučajeva one su djelom klasne, a djelom statusne stranke.

 

Klase u kapitalističkim društvima

 

Westergaard i Resler, prema marksističkoj perspektivi tvrde da je klasni sistem kompleksan, ali zapravo je jednostavan: glavna podjela je još uvijek između rada i kapitala.

Koncentracija bogatstva je u rukama manjine (5 % stanovništva). Održavanje nejednakosti bogatstva posljedica su moći vladajuće klase, dakle vladajuća klasa uključuje velike vlasnike sredstava za proizvodnju, vrhunske menadžere, direktore kompanija, više državne službenike i sl. Podčinjene klase sastoje se od većine stanovništva koja zarađuje nadnice i plate. Iz ovog zaključujemo kako gornja klasa obuhvata mali udio u ukupnom stanovništvu u modernim društvima (oko 5 %, ali nikad preko 10 %). Članovi ovog sloja društva posjeduju značajan kapital pomoću kojeg su u stanju stvarati veliki profit.

Do početka 19. vijeka, osim zemljišne aristokratije, članovi gornjeg sloja bili su bankari i vlasnici fabrika. U modernim društvima 20. vijeka razvijaju se dionička društva, ali pripadnici srednje klase putem manjih dioničkih paketa, ili penzionih fondova postaju suvlasnici preduzeća. Paralelno sa dioničkim društvima razvija se nova kategorija unutar gornjeg sloja, to su  visoki menadžeri koji su tokom svog radnog vijeka na vodećim položajima u preduzećima akumulirali dovoljno bogatstva da se mogu smatrati dijelom gornjeg sloja.

Demokratizacijom društva, gornja klasa gubi dio političke vlasti, ali zahvaljujući činjenici da o kapitalu gornjeg sloja u značajnijoj mjeri ovisi dobrobit države, kao i mnoga radna mjesta, interesi koje zastupaju političari često se poklapaju sa interesima gornje klase i ona tako zadržava određeni dio vlasti. Sve veća globalizacija omogućava vladajućoj klasi znatno veću nezavisnost o državnoj politici. Ona slobodno raspolaže kapitalom koji može uložiti u onu državu čijoj je politici najsklonija, na taj način stvara veliki pritisak na političare koji su prisiljeni vladajućoj klasi odobriti neke privilegije.

 

            Gornja srednja klasa

 

Gornja srednja klasa sastoji se od menadžera, stručnjaka i vlasnika malih preduzeća. Članovi gornje srednje klase nalaze se u položaju između buržoazije i proleterijata, oni kao članovi srednje klase ne posjeduju u značajnijoj mjeri vlastita sredstva za proizvodnju, ali ipak imaju neku autonomiju u svome djelovanju, te su često na položaju u kojem imaju određenu moć. Danas je broj sitnih preduzetnika u opadanju, dok broj stručnjaka i menadžera raste. Najuspješniji preduzetnici i menadžeri akumulišu veliko bogatstvo,  te na taj način mogu preći u gornju klasu. Stručnjaci se dijele na više i niže. Obje skupine imaju prednost naspram manualnih radnika , zbog sigurnijeg radnog mjesta i boljih mogućnosti za napredovanje, ali viši stručnjaci, za razliku od nižih uz imaju i znatno veću plaću.

Stručnjaci se povezuju u profesionalne grupe,  te drugima ograničavaju ili zabranjuju izvršenje poslova koji prihvaćeni kao njihova domen.  Kontrolišu školovanje i kvalifikacije koje su potrebne za primanje u članstvo, te sami kontrolišu ponašanje svojih članova. Na ovaj način su neke grupe stekle vlast nad dijelom tržišta rada. Visoke nagrade su izraz napora uloženog u sticanje položaja ,  isto su tako pod uticajem samih stručnjaka koji ograničavaju broj svojih članova kako bi osigurali veliku potražnju za svojim zanimanjem. Postupak u kojem određena zanimanja postaju stručna nije jednostavan,  niti su sve grupe stručnih radnika organizovane na ovakav način. Ovaj postupak zahtjeva dugotrajnu borbu stručne grupe ,  jer sam nije ništa drugo nego uspostavljanje monopola na tržištu rada.

klase1.jpg

            Niža srednja klasa

 

Nižu srednju klasu čine „bijeli ovratnici“ (kancelarijski službenici, sekretari, prodavači…), osobe koje uglavnom obavljaju rutinske poslove. Marksisti smatraju da je ova klasa u novije vrijeme postala djelom radnička. Tokom 20. vijeka potraživanja za ovim tipom radne snage neprestano je rasla, dok su se plate i potrebne vještine za obavljanje poslova ove vrste znatno smanjivale. Ideji o proleterizaciji se suprostavljaju Weberovci koji tvrde da postoje drugi elementi koji uslovljavaju klasni položaj osobe osim zarade. David Lockwood je razlikovao tri aspekta klasne situacije:

  1. TRŽIŠNA -faktori poput nadnica, sigurnosti posla, izgled za napredovanje
  2. RADNA- društveni odnosi na poslu između poslodavaca (direktor i mlađe osoblje)
  3. STATUSNA- nivo prestiža koje imaju posebne skupine radnika u društvu

Ako se plate kao element tržišne situacije ujednačuje sa onima radničke klase, u ostalim elementima „bijeli ovratnici“ ipak imaju prednosti pred radničkom klasom. Imaju sigurnije radno mjesto i rade manji broj sati. Takođe je njihov društveni status nešto bolji. Posebno je izražena veća mogućnost napredovanja naspram pripadnika radničke klase.

 

Srednja klasa ili srednje klase

 

Sociolozi spore oko pitanja postoji li jedna srednja klasa ili se ona može razdijeliti. Najjednostavnije stajalište zauzima A. Giddens koji smatra da pripadnici srednje klase za razliku od radničke klase posjeduju određene vještine,  te osim manuelne mogu prodavati i mentalnu radnu snagu.

Goldthorpe slijedi Weberovske ideje o načinu razlikovanja klasne situacije ovisno o tržišnoj, radnoj i statusnoj situaciji. Ipak, on ne razlikuje vlasnika od nevlasnika,  nego spaja gornju klasu sa menadžerima i stručnjacima u uslužnu klasu, dok posrednom srednjom klasom smatra vlasnike malih preduzeća, kancelarijske i uslužne radnike. On smatra da se posrednička klasa dijeli opet među sobom, da pripadnici ove klase ipak imaju međusobno najsličniji status u društvu.

Savage smatra da je srednja klasa znatno podijeljena i to prema imovinskim, organizacijskim i kulturnim resursima koje posjeduju njeni pripadnici. Značaj i uticaj pojedinih grupa unutar klase se mijenjao tijekom istorije,  te i unutar same srednje klase postoji značajna mobilnost, jer pripadnici srednje klase koriste svoje resurse da bi pridobili druge resurse i tako popravili svoj opšti status. Upravo zbog ove fluidnosti unutar srednje klase stoga je teško shvatiti kao jedinstvenu cjelinu.

 

            Radnička klasa

 

Sastoji se od manualnih radnika. Postoje bitne razlike između manualnih i nemanualnih radnika. Manuelni radnici u principu imaju zajedničke osobine a to su :

  • Imaju niže nadnice (nadnice nemanuelnih radnika se postepeno povećavaju)
  • Imaju vrlo malo prilika za napredovanje
  • Mala je vjerovatnost da će dobiti povišice
  • Rade pod većim pritiskom da će postati suvišni, stavljeni na čekanje i sl. ( nemanualni radnici imaju veću sigurnost zarade i posla)

Niz studija pokazuje da manuelni radnici u poređenju sa nemanuelnim radnicima umiru mlađi, i da je vjerovatnije da će biti u lošijoj zdravstvenoj situaciji. Manje je vjerovatno da će posjedovati svoju kuću i niz potrošnih dobara,  vjerovatnije je da će biti osuđeni zbog kriminalnog djela, a za njihovu djecu da će ostati u školi nakon 16. god života.

Transformacija radničke klase

 

Karl Marx predviđao je da će posredni sloj propasti u redove proleterijata. Tokom 50-tih i 60-tih niz sociologa tvrdi da se događa upravo suprotno, da zapravo dolazi do procesa buržuiziranja, a to znači da sve veći broj manuelnih radnika ulazi u srednji sloj i postaje dijelom srednje klase.

Tokom 50-tih dolazi do uvećanja blagostanja u naprednim industrijskim društvima, a primanja manuelnih radnika počela su dostizati nivo primanja „bijelih ovratnika“ .  Siromaštvo postepeno nestaje, a najveći dio stanovnika pripada srednjoj, a ne više radničkoj klasi. Životni standard raste, a količina materijalnih potrošnih dobara postaje dostupnija masi- radnicima. Moderni teoretičari tvrde da napredovanje kapitalizma, traže se nove paradigme.

Clark Kerr – tvrdi da uznapredovali industrijalizam traži više obrazovanu, kvalifikovanu radnu snagu koja dovodi do veće zarade i zanimanja višeg statusa.

Jessie Bernard –  je tvrdio  da bogatstvo radničke klase je povezano sa potrebama industrijske ekonomije za masovnim tržištem. Masovna potrošnja je osigurana visokim nadnicama koje su omogućene time što industrija ima nisku cijenu rada, a veliku produktivnost (proizvodnju). Vlasništvo kuća i potrošne robe nisu više povlastica samo „bijelih ovratnika“.      Smatralo se da  proces buržuiziranja ubrzava zbog zahtjeva moderne industrije za mobilnijom radnom snagom.

Geografski mobilni imućni radnici sele se u novija naselja u predgrađima gdje ih je teško razlikovati od susjeda „bijelih ovratnika“ .

 

            Najniži sloj u modernim društvima

 

Iako neki sociolozi radničku klasu smatraju najnižim slojem društva u kapitalizmu, drugi tvrde da postoji grupa ispod nje. Za takvu grupu najčešće se koristi termin potklasa. Ona uključuje siromaštvo, nezaposlenost i zavisnost o socijalnoj pomoći. U nekim slučajevima, potklasa se definiše kao grupa, čije je ponašanje suprotno normama i vrijednostima društva. Najniži sloj se takođe  smatra socijalnim probleblemom koji je prijetnja društvu. Karl Marx je koristio niz različitih termina kako bi opisao najniži sloj:

  • LUMENOPROLETERIJAT- grupa najniža od svih. Na nekim mjestima govori o njima kao o klasi, a na drugim mjestima odbacuje ideju o klasi,  jer smatra da nemaju potencijal za razvijanje klasne svijesti ili preduzimanje kolektivne akcije.
  • REZERVNA ARMIJA RADA- postoje neizbježna razdoblja tzv „booma“ tokom kojih se zapošljava više radnika i razdoblja krize kad mnogi radnici gube posao. Rezervna armija rada sastoji se od onih kojih se zapošljavaju kao dodatni radnici.
  • RELATIVNI VIŠAK STANOVNIŠTVA- podijeljen je na četiri dijela (uključuje pripadnike lumenoproleterijata i rezervne radne armije)
  1. Plutajući radni višak- radnici koji su bili zaposleni dok nisu odrasli (odrasli primaju više nadnice)
  2. Latentni višak stanovništva-poljoprivredni radnici koji nisu više potrebni (traže posao u urbanim područjima)
  3. Stagnirajući višak stanovništva- dio aktivne radne snage (radna snaga na raspolaganju, a zapošljava se po potrebi)
  4. Siromasi- podiljeni na 4 skupine: 1. Kriminalci, lutalice…; 2. Siromasi koji su sposobni raditi,ali ne mogu pronaći posao; 3. Siročad i siromašna djeca; 4. Starci, invalidi,bolesni, udovice…

klase4.jpg

            ERIC OLIN WRIGHT- neomarksistička teorija klase

 

Jedan od najvećih problema marksističke teorije u 20. vijeka  je rast srednje klase.

Za razliku od buržoazije, oni nisu vlasnici sredstava za proizvodnju, a u poređenju sa proleterijatom , oni mogu dobiti relativno visoke plate i uživati znatnu sigurnost posla.

Marksistički pristup klasu definiše  kao grupu s različitim interesima, koje se razlikuju po svojim ulogama u proizvodnji. Ne prihvata se stanovište da postoji jedinstvena klasa stručnjaka ili menadžera. Eric Olin Wright razlikuje tri klase:

  • Buržoazija (ima kontrolu nad sredstvima za proizvodnju, nad radnom snagom),
  • Proleterijat (nema ni jedan tip kontrole) i
  • sitna buržoazija (jednostavna proizvodnja robe, ima kontrolu nad sredstvima za proizvodnju i određenu kontrolu nad investicijama, ali nema kontrolu nad radnom snagom budući da njeni pripadnici ne zapošljavaju radnike)

Tvrdio je  da kapitalistička društva ostaju polarozovana između dvije glavne klase, vladajuće i radničke. Negirao je da postoje grupe radnika koje su posredne između tih dviju klasa, ali on tvrdi da oni ne čine potpuno razvijenu klasu. Umjesto ovoga, on ih shvata, kao one koji zauzimaju niz slojeva koji su na „kotradiktornim klasnim položajem“, neki od njihovih interesa koincidiraju (podudaraju) s onima radničke klase, a neki s onima vladajuće klase, ali oni nemaju koherentni skup vlastitih interesa.

 

            JOHN GOLDTHORPE- neoweberovska teorija klase

 

Goldthorpeova klasna teorija zasniva se na Lockwoodovoj teoriji između tržišne i radne situacije i mnogo je jednostavnija. Pri određivanju autonomije na poslu nije koristio ankete ni upitnike već koristi samo dva tipa informacije: zvanje (naziv radnog mjesta) i informaciju o tome da li je osoba samozaposlena, poslodavac ili zaposleni. Svakom pojedincu se pritom pridaje zaposlenički status i on se smješta u profesionalnu grupu prema tipu posla koji on/ona obavljaju. Smatra se da je prva od ovih informacija mjerilo radne situacije, a druga mjerilo tržišne situacije. Takav postupak doveo je Goldthorpa do zaključka da postoji sedam klasa. Sedam klasa ponekad se kondezira u dvije:

  • Uslužna klasa sadrži samo „bijele ovratnike“, a uključuje i sitne vlasnike i samozaposlene, kao i zaposlene.
  • Radnička klasa sastoji od zaposlenih „plavih ovratnika“

Goldthorpe insistira na tome da klasni položaj potiče iz položaja porodice, a ne pojedinca, a u praksi je položaj porodice determiniran položajem muškog „skrbnika“.

 

ROD I DRUŠTVENA KLASA

John Goldthorpe  smatra da je porodica osnovna jedinica stratifikacije. Povezuje klasu s položajem porodice na tržištu rada. Smatra da nije nužna tradicionalna uloga muškarca kao glave kuće, nego da onaj član porodice koji je aktivniji na tržištu rada i pri tom donosi više novca , ima veći stepen odlučivanja u porodici. U svojim stavovima ističe da postoji velik broj porodica u kojima supruga ne pripada istoj klasi, iz razloga što su žene u klasnom određivanju bile diskrimisane , te se klasa supruge određivala na neprimjeren način.

Diskirminacija žena kao radnica, evidentna je kroz sistem plaćanja, primaju niže plate, imaju manje povlastica i manju radnu sigurnost.  U takvim okolnostima ima malo smisla svrstavati takvu porodicu u srednju klasu,  jer ženin posao ne osigurava porodici životne mogućnosti srednje klase, a suprugov posao još uvijek je najbolje mjerilo klase neke porodice.

 

Zaključak

 

Društvena dimenzija globalizacije odnosi se na svijet u globalu, koji sve više postaje, kako je McLuhan predvidio, ” globalno selo ” . Tehnološki napredak, promijenjeni ekonomski poredak i ostale dimenzije, utiču takođe na društvenu sliku svijeta i omogućavaju formiranje novog, drugačijeg, globalnog društva. U teorijskom i ideološkom globalizacijskom hodu  ima i onih koji smatraju da će globalizacija uzrokovati društvo bez klasa, društvo bez razlika, singularno jednoumno društvo po uzoru na propali komunizam. Tehnologija će ujediniti svijet i izbrisati klase.

Globalizacija je neizbježna, ali ostaje pitanje da li će društvene klase izumrijeti u globalističkom hodu ili će se oduprijeti kao i marksističkim nasrtajima jednakosti.

Možda će se samo pojam klase prevazići i stvoriti neka druga podobnija društvena stratifikacija ? Prevazišli smo robovlasništvo i zakonom zabranili, hinduističke kaste su takođe skoro u potpunosti izumrle, revolucija se pobrinula za smjenu feudalizma, a klase… Da li se klasni sistem ustoličio i nije moguće oduprijeti mu se, ili pak on nestaje, blijedi pred globalističkim tendencijama?

Mi smo kao sociolozi i članovi društva pozvani da damo odgovor na ovo pitanje. Red je da pažljivo “osluškujemo” šta se dešava i u narednim godinama definišemo kuda idu klase.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s